top of page

Ugrešić: " U konfliktu sam s polupismenim i neobrazovanim ljudima koji se prave da su merito

Na mojem noćnom ormariću živi "Doba kože" Dubravke Ugrešić. Često je pokupim (Ali i izaberem Ugrešić)- na makedonskom - da oštrim zube, i da se fokusiram, njeno pismo ima sve elemente koji mi izmiču, i ne dolaze mi prirodno: oštrinu, minucioznost, u izrazu, s gotovo zastrašujućom moć percepcije, duhovitost , nešto kao kad plače asketa. Ali isto tako, znate… to nedokučivo “žensko pismo” ( postoji li –ili ga nema). Identiteti, drugost, dom i egzil, otuđenost od tog identiteta, pripadanje, a posebno nepripadanje, pa i ponovno rođenje iz svih tih kategorija kao mehanizam opstanka, na prvi pogled teme su, s kojima se suvremeni makedonski stanovnici intimno povezani: i stanovnici Makedonije i oni sa Balkana. Ali ispada - to stanje je jednostavno zeitgeist, univerzalna priča, koja svugdje podjednako pogađa. Već desetljećima. Tako Templum ove godine u okviru festivala "Druga priča" promovira dva naslova (od planirana četiri): "Štefica Cvek u raljama života" i "Brnjica za vještice" - prva kniga je publikovana u 1981., a druga 2021, luk od četiri desetljeća.


U antropološkoj struci, u etnografiji, postoji praksa, etički kodeks, pa čak i pravilo da se informanti uključuju u proces istraživanja više nego samo u etapu promatranja ili intervjuiranja: često se tekst nudi na recenziju, prije nego što se službeno objavi. Dakle, nalazim se kako pišem komentare dodane post festum s velikodušnom dozom pomnog pregleda i terena gdje pretpostavljeno povjerenje u razgovoru može biti narušeno.


Čitanje odgovora bilo je iskustvo samo po sebi, ali sam se već s prijevodom zatekla kako bilježim mentalne bilješke na imaginarnim marginama (a onda dolazi onaj nož koji reže, sječe, otvara rane - u vlastitim pitanjima koja su mi već abjektna) . Želim je povući za rukav - i nastaviti razgovor. I ispada da bi se ta veza dogodila izvan preuzete ovlasti koju je nemoguće opozvati, odnosno zaobići. Pa makar Dubravka Ugrešić bila fiktivan lik - obziran, ali bez odstupanja od onoga što vidi kao istinu. Nimalo na način shock jock-a, nošen i podvučen duhovitošću, prepoznatljiv stil Ugrešićke. Duhovitost, ali ne cinizam ili indignacija, nego iz dječjeg čuđenja i veselja, prije malo - velike činjenice života.


Divja misao: Kad je makedonska novinarka insistirala da joj kažete kako vi se čini Skoplje prije nekoliko godina, rekli ste da je strašno. Kako bi to riješili - produžila je - Vi ste bili prilično logični i preporučili: Minirajte!  Pa htjela bi početi sa obaveštenjem- Skopje nije bilo minirano po vašoj preporuci, ali je implodiralo. Djelimično “pod prevezom noći” ono šta je moglo bilo je demontirano, i odvedeno u nekom skladištu, vjerovatno u društvu sa skulpturama i bistama Tita, petokraka, jugoslovenskih zastava, na deponiju povijesti. A djemilično samo od sebe, ta strava počela je da se degradira - populizam je ideologija momenta, nema strategije do izmamivanje zaljubljenih uzdaha - pa tako taj stiropor koji je simulirao mermer, je popustio i napuknuo je pod samo nekoliko ljetnih doždova.  Cioran je osjećao olakšanje, ali i let u prazno kad putuje iz Rumunije u Pariz. Dali kada dolazite na Balkanu, se osjećate da je to vraćanje, i kakav je osjećaj? Koji duhovni mentalni psihološki mehanizmi se aktiviraju? Ako uopće se to dešava? Ili puka znatiželja?


Dubravka Ugrešić: Novinarka me je pitala što mislim o novom skopskom urbanom dizajnu, a ja sam odbila da išta kažem. Bez obzira što ja o svemu tome mislila, ne bih se, kao gošća, usudila da kažem išta negativno. Međutim, novinarka je bila uporna, a intervju je trebao izaći sutradan, i ja sam, gotovo sigurna da to novine neće htjeti objaviti, rekla da sve izgleda prilično strašno. Pa što da radimo, pitala je novinarka. Da miniramo, rekla sam. Sutradan su komentari čitalaca bili brojni i neočekivani. Da miniramo! – ponavljali su anonimni komentatori. Odgovor na vaše pitanje je otvoren. A možda ga zapravo i nema. Mjesta koja smo napustili ne ostaju ista. Jugoslavija u kojoj sam rođena nije ostala ista, promijenila se, i mijenja se sa svakim novima danom. Već samo to da više ne postoji diskvalificira realnost nostalgije. Možda ne treba ići na mjesta koja su nam nešto značila, jer konfrontacija s novom stvarnošću na neki način uništava sjećanje. Neke zemlje, neki predjeli, neki ljudi idu unazad. Dolazite u prošlost koja više nije vaša, ali i u budućnost koja nije vaša. I tu dolazi do konfrontacije između vas i slike koju se usvojili, jer ona više ne odgovara onome što ste usvojili. Nedavno sam pročitala citat. On pripada mladom američko-vijetnamskom piscu Oceanu Vuongu i pokazao mi se točnim: What is a country but a life sentence. Što je domovina nego doživotna robija. Veza između vas i „usvojenoga“ (bez obzira što je sadržaj usvojenoga) teško da prestaje.


Divja misao: Kažete da ne možete prihvatiti kvalifikaciju “Rođena u Hrvatskoj” jer ste rođena u Jugoslaviji. Da niste holandska spisateljica, jer ne pišete na njihovom jeziku. Da dali jezik!” Da li imate konflikt sa jezikom na kojem pišete kao i sa ostalim identitetima koji su vam ne samo naznačeni već i nametnuti. Da li ste možda razmišljali ili poigravali se sa idejom da ga odbacite možda, na isti način kao što ste odbacili ono što “hrvatstvo”(pa i “srpstvo” itd.)postalo 90ih? Da li dom, ono što se čini da tražite, je ustvari hrvatski jezik? Ili to je jednostavno instrument koji koristite, kao recimo što je tastatura, bez emotivnom, nostalgičnom povezanošću sa hrvatskim jezikom?


Dubravka Ugrešić: Sjećam se kako sam prije puno godina, u jednom američkom univerzitetskom mjestu, zajedno s tridesetak pisaca iz cijelog svijeta prisustvovala felinijevskoj sceni. Jedan turski pjesnik se bio malo podnapio, skinuo se gol i u hodniku studentskog doma u kojemu smo bili smješteni urlao: I am a man! Prigovorila sam mu, baš kao da sam volontirala kao osoba zadužena za književnički moral. Ljutnuo se…”Hajde, što se praviš važna, da nije bilo nas, Turaka, vi ne biste imali jezik”. A puno godina kasnije, kada sam se prvi puta obrela u Istanbulu, sjetila sam se te epizode i priznala da je turski pjesnik bio djelomično u pravu. Sve u svemu, nisam u konfliktu s jezikom na kojem pišem nego s polupismenim i neobrazovanim ljudima koji se prave da su meritorni. I ne bih imala ništa protiv da me prodavačica u pekari opominje da se hrvatski kaže kruh, a srpski hljeb, nego kada to čine ljudi uključeni u obrazovni sistem, od učitelja u osnovnim školama do univerzitetskih profesora, kada to čine mediji koji nemaju problema sa svakodnevnom proizvodnjom pornografije, ali ulogu jezičnih policajaca shvaćaju ozbiljno. Primjera ima tisuće i tisuće do nedavnog gdje neki mladić razbija ploču na kojoj je umjetnik napisao na ćirilici i latinici slogan koji pamtim iz osnovne škole, a taj je: Kad Srbin se i Hrvat slože i olovo plivat može. Sve u svemu, nacionalna, etnička, tribalna pripadnost mora ulaziti u temeljna, nepovrediva ljudska prava. Međutim i pravo na nepripadnost mora imati isti status i biti jedno od temeljnih ljudskih prava.


Divja misao: Kako vam pristupaju američki, zapadni novinari, i sugovornici, je prilično interesantno za mene, počevši od trenutka kad se bore izgovoriti tvoje ime ali ne zato što ga ne znaju.  No, trenutno se čini kao da razgovaraju s vanzemaljcem koji govori njihovim jezikom i našao se na njihovom planetu, pa ne traže samo odgovore kakav je život tamo preko granice, povijesne i kulturne granice, nego također potvrda da su njihovi signali doprli do nebesa. "Mickey Mouse je bio prilično popularan iza željezne zavjese" - izravan je citat, iz razgovora s vama. No, s druge strane, za "Drugost-drugi" su se napokon čuli, to više nije kuriozitet koja je cirkuska ili zoološka izložba u kojoj zvjeraju začuđeni stranci. Manjine, imigranti, jezici i čudna imena ne samo da se toleriraju, već su i dopušteni na stolu  za odlučivanjem, ili se bar priča o spremnost da se to uradi. Čudi li vas taj vrli novi svijet (i to ne samo iz gore navedenih razloga), plaši li vas, uvijek iznova nagovještava rekalibraciju ili vas uzbuđuje? Biste li radije živjeli u toplim, bezbednim kutovime nostalgije(ili ono što je ostalo od nje)? Ili ste taj nemir, kamenčić u cipeli, usvojili kao nešto što vam daje kreativni impuls?


Dubravka Ugrešić: Prije svega moram reći da ja osobno stvari ne doživljavam tako kako ste ih opisali u vašem pitanju, pogotovo ne što se tiče Amerike. Ja ne govorim o politici nego o intelektualnim krugovima. Evo svijetlog primjera razumijevanja za moju autorsku poziciju: "For decades, to be a Yugoslav writer was to turn up at literary events in the West and have people struggle to place you. Nowadays they place you all too specifically and for a writer, that is perhaps worse. Are you Serbian, Croatian, Bosnian? The question is put hesitantly, as if inquiring into the nature of an illness; and the answer is routed to the corresponding slot under the headlines. What does this have to do with the pith of your style, your use of myth, your tutelary shades of Robert Musil, Italo Calvino or William Faulkner? So for Dubravka Ugresic, a Croatian adrift in Western Europe and the United States, it was almost a pleasure when a shop assistant asked while spelling out her name: "Is it with those little guys above the letters?" At last, a literary question." Najteži osjećaj izbačenosti, „bolesti“, odnosno nerazumijevanja, doživjela sam u domaćim krajevima, u Hrvatskoj, i ta domaća arogancija trajala je trideset godina i još uvijek traje. Štoviše nema naznaka da će ikada prestati. Pritom treba naglasiti da sam ja ta koja je inzistirala na tome da se pronađe hrvatski izdavač, jer sam vjerovala da postoje hrvatski čitaoci koji bi rado čitali moje knjige na jeziku na kojem su i napisane. A onda postoji i druga vrsta arogancije. Jedan moj znanac je rekao: “Osjećam se kao da me je vrijeme pregazilo, ali me začudo ništa ne boli“. Sviđa mi se ta formulacija. Naime, samo mladi ljudi, aktivni sudionici svoga vremena, korisnici novih tehnologija, osjećaju da su u neviđenoj prednosti pred “fosilima“(roditeljima i svima koji su stariji od njih). Ta vjera, odnosno ta konzumentska spremnost da u potpunosti potonu u svoje vrijeme, dirljiva je, nevina i opasna, ukoliko se bilo što više može okvalificirati kao “dirljivo“, „nevino“ i “opasno“. Uostalom, kada sam ja bila mlada suvremena kultura, ideje, duh vremena, ukusi – sve je to od mene činilo savršenog konzumenta filmova jednog Ingmara Bergmana, na primjer, kojeg sam nakon samo nekoliko godina zaboravila. Danas se pitam što je to bilo toliko zavodljivo u tim filmovima. Znam, dakako, ali se pitam otkuda ta kulturna amnezija, kako i zašto nas sve više okružuje “smeće“ koje nismo više u stanju kontrolirati, niti smo u stanju procesuirati niti kulturne proizvode, niti globalne događaje, niti realnost, niti vlastiti život. Možda je Baudrillard bio u pravu kada je negdje rekao da umjetnost iščezava ne zato što je nema, nego zato što je ima previše. Mi nismo u stanju prepoznati ključan proces, iako već godinama živimo prema poznatom proročkom sloganu Andy Warhola da će u budućnosti svatko biti slavan petnaest minuta. Možda živimo histeričnu sadašnjost, možda zato ne želimo umrijeti, možda zato želimo ostaviti što više otisaka prstiju (što nova tehnologija svakome omogućuje). Možda zato medicina produžuje naše živote, iako nam nitko ne objašnjava zašto. Mi svi živimo histeričnu sadašnjost, koja je svake sekunde sve histeričnija.


Divja misao: U Skoplju dolazite na festivalu „Druga priča“ da bi primili nagradu za vaše pridonese za eksperimentalnu prozu. Eksperimentalna – u referenci na koji žanr? Jel krećete u pisanje sa namjerom da poigravate i iskrivljavate (percepirane) žanrove ili jednostavno pišete a kako to ponekad dospe u svijet je iznenađenje i za vas?


Dubravka Ugrešić: Danas je vrlo teško reći što je književnost (književnost, vizualna umjetnost, i mnoge druge kreativne i intelektualne aktivnosti) osim da je proizvod koji potpada pod tržišna pravila. Međutim, dok ljubitelji dobrog sira vjeruju rijetkim arbitrima koji će znati reći što je dobar sir, ljubitelji dobre knjige su sami postali ti arbitri. Izdavači nas uvjeravaju da sve odluke i izbori leže na čitaocima. Čitaoci najbolje znaju što je dobro, a što nije. Književnost je postala tržišna aktivnost, pa je proizvodnja usmjerena na širokog konzumenta. U tom procesu sudjeluju agenti, jer izdavači više nemaju vremena za čitanje rukopisa. U tom procesu sudjeluju mediji, odnosno kritičari. U tom procesu sudjeluje tzv. akademija i univerziteti, kao najviša moguća evaluacijska kategorija. Američki univerziteti osiguravaju trajnu poziciju autorima koji su visoko vrednovani, tržišno prije svega. Treba samo vidjeti tko predaje tzv. creative writing na američkim univerzitetima. Creative writing odjeli osnovani su da bi zaštitili egzistencije nekomercijalnih pisaca. Danas, međutim, creative writing predaju književne zvijezde, jer samo zvijezde privlače veći broj studenata. Američki fakulteti štite svoje zvijezde, otkupljuju njihove arhive, rade na životnom osiguranju svojih zaposlenika.


Što u takvom kontekstu može biti eksperimentalno? Ja samo primjećujem da je književnost postala sve čitljivija, sve više okrenuta čitaocu, sve manje sklona eksperimentiranju. A kako su autori zvijezde, a ne njihovo djelo, onda mnogi detalji igraju ulogu u tržišnom profiliranju autora, poput fizičkog izgleda, dobi, biografskih detalja, hobija, političkih stavova, rodnih, spolnih, rasnih preferencija i sličnog. Drugim riječima, s izborom “eksperimentalne“ pozicije (nasuprot većinskoj main-stream poziciji) autor/autorica sami sebi pucaju u nogu. Za neke autore takva pozicija znači emancipaciju. Bojim se da sama spadam u tu „gubitničku“ vrstu.


Divja misao: Kako se ljeto bliži kraju... šta vam treba?


Dubravka Ugrešić: Produžetak ljeta. Odgoda jeseni.


Uredio na hrvatski: Milko Valent




bottom of page