Papa Franjo preminuo je danas u 88. godini.

Papa Franjo, rođen kao Jorge Mario Bergoglio u Buenos Airesu, Argentina, preminuo je danas u 88. godini. Ostaje zapamćen kao papa koji je Katoličku crkvu pokušavao učiniti bližom ljudima – otvorenom, humanom i okrenutom svijetu, a ne zatvorenom u tradicijama.

Od trenutka kada je izabran 2013. godine, Franjo je bio papa koji je 'lomio kalupe'. Prvi papa iz Latinske Amerike. Prvi isusovac. Prvi koji je izabrao ime Franjo – po skromnom svecu iz Asiza. To je bio jasan signal: ovo će biti pontifikat usmjeren prema siromašnima, zapostavljenima i Zemlji.

Glas za marginalizirane

Franjo je bio snažan zagovornik izbjeglica i migranata, inzistirajući da ljudsko dostojanstvo ne poznaje granice. Pozvao je na veću empatiju i solidarnost, čak i kada su politika i javno mnijenje išli u suprotnom smjeru.

Ne bježeći od kontroverzi, otvorio je vrata za širu uključenost žena u život Crkve – iako nije promijenio službeni stav o njihovom svećeništvu, postavio je žene na važne savjetničke pozicije u Vatikanu, nešto što je prije bilo gotovo nezamislivo.

Za LGBTQ+ osobe, poručio je: „Tko sam ja da sudim?“ – rečenica koja je globalno odjeknula kao simbol nježnijeg, manje osuđujućeg pristupa Crkve.

Papa Franjo također je bio glasan kada je riječ o klimatskoj krizi. Njegova enciklika Laudato si’ postala je poziv svijetu da zaštiti planet i preispita ekonomiju koja žrtvuje život za profit.

Posljednjih godina, neprestano je pozivao na mir – i u Gazi, i u Ukrajini. Neutralan, ali ne i pasivan, Franjo je koristio svoj moralni autoritet kako bi podsjetio da žrtve sukoba nisu brojevi, već ljudi.

Njegovom smrću, Katolička crkva gubi figuru koju su mnogi gledali kao savjest institucije. Čovjeka koji se nije bojao govoriti o nepravdama – unutar i izvan Crkve.

Papa Franjo možda nije transformirao Crkvu do stupnja koji su neki priželjkivali, ali je sigurno pomaknuo granicu onoga što je moguće. Pokazao je da i u srcu jedne drevne i hijerarhijske institucije može biti mjesta za empatiju, hrabrost i čovječnost.

Iako ne uvijek praćeni konkretnom institucionalnom promjenom, simbolične geste Pape Franje imale su dubok utjecaj. Kada je na Veliki četvrtak prao noge muslimanskim izbjeglicama, ženama i zatvorenicima, slao je poruku koju je teško ignorirati – poruku da dostojanstvo nije rezervirano samo za „savršene“ vjernike, već za svakog čovjeka.

Za mnoge koji se osjećaju isključenima – bilo zbog seksualnosti, statusa, religije ili prošlosti – bilo je dovoljno čuti da netko u takvoj poziciji kaže „Bog vas voli takve kakvi jeste“. Čak i kada to nije značilo promjenu crkvenog učenja, značilo je promjenu tona. A u svijetu gdje osuda često dolazi prije razumijevanja, ton je ponekad sve.

Takvi trenuci ne mijenjaju samo Crkvu – oni mijenjaju živote. Daju prostor za nadu, za dijalog, za osjećaj da ih netko vidi i čuje. Franjo je shvaćao da je ponekad najradikalnija stvar koju može učiniti jednostavno – pružiti ruku. I to je činio, neprestano.

Papa Franjo nije demontirao Katoličku crkvu, ali ju je prodrmao. Nije izbrisao granice, ali je uzdrmao zidove. Riječima, gestama, jednostavnom čovječnošću – učinio je da se osjeti mogućnost promjene. Ono što je nekima bilo previše, drugima je bilo nedovoljno. No upravo tu leži njegov utjecaj – ne u apsolutnim rezultatima, već u tome što je otvorio prostor za novi razgovor.

U vrijeme kada se vjerske institucije sve češće gledaju kao krute i odvojene od stvarnosti, Franjo je pokazao da vodstvo može biti empatično, a autoritet – tih i ljudski. Njegova smrt ostavlja prazninu, ali i obvezu – da se taj prostor koji je otvorio ne zatvori, već da se proširi.